Mnogi
su i neobični svjetovi što plove poput mjehuraste pjene niz Rijeku
Vremena. Samo se nekoliko njih kreće uza struju ili je koso
presijeca; još je manje onih koji zauvijek leže izvan njenog
domašaja, ne znajući uopće za budućnost ili prošlost. Shervaneov
sićušni svemir nije pripadao toj grupi; njegova je neobičnost bila
druge vrste. On je sadržavao samo jedan svijet — planet Shervaneova
roda — i jednu zvijezdu, veliko sunce Trilorne, koje je osiguravalo
život i svjetlo. Shervane nije znao ništa o noći jer se Trilorne
uvijek nalazio visoko iznad obzorja, spuštajući se k njemu jedino
za dugih zimskih mjeseci. Doduše, s onu stranu granica Zemlje Sjenki
bilo je razdoblja kad je Trilorne nestajao ispod ruba svijeta,
ostavljajući za sobom tminu u kojoj ništa nije moglo preživjeti.
Ali, čak i tada tamo nije vladala potpuna tmina, iako nije bilo
zvijezda koje bi je umekšale. Sam u svom malom svijetu, uvijek istim
licem okrenutim prema jednom suncu, Shervaneov je svijet predstavljao
posljednju i najneobičniju šalu Svemira. Međutim, kad bi bacio
pogled preko očeve zemlje, Shervaneov bi um preplavile iste misli
koje bi navrle i bilo kojem djetetu. Osjećao je udivljenje,
radoznalost i neku nejasnu zebnju, ali iznad svega neodoljiv zov da
se otisne u taj veliki svijet pred sobom. Za tako nešto bio je još
mlad, ali stara se kuća nalazila na uzvisini u krugu od mnogo milja,
pa je pogledom mogao obuhvatiti cijeli predio koji će jednog dana
biti njegov. Kad bi se okrenuo prema sjeveru i Trilorneov bi mu disk
bljesnuo u lice, mogao je u daljini vidjeti dugačku liniju planina
što su se zakrivljavale udesno, dižući se sve više i više dok ne
bi nestale iza njega prema Zemlji Sjenki. Jednog dana kad odraste,
krenut će prema tim planinama putem koji je vodio do velikih zemalja
na istoku. S lijeve strane nalazio se ocean, udaljen samo nekoliko
milja, odakle bi Shervane ponekad čuo grmljavinu valova što se
razbijaju i razlijevaju po blago zakošenoj obali. Nitko nije znao
dokle se prostire ocean. Brodovi bi se otisnuli njime prema sjeveru,
dok se Trilorne sve više i više podizao na nebu a toplina njegovih
zraka postajala osjetnija. Znatno prije no što bi veliko sunce
doseglo zenit, bili bi prisiljeni da se vrate. Ako mitska Ognjena
Zemlja zbilja i postoji, uzaludna je bila nada da će netko ikada
kročiti na njene plamene obale — osim ako legende ipak nisu
govorile istinu. Nekad su prema predaji, postojali brzi brodovi od
kovine, što su mogli premostiti ocean bez obzira na toplinu
Trilornea i stići tako do zemalja s druge strane svijeta. Do tih
predjela sada se moglo stići jedino napornim putovanjem kopnom i
morem, koje bi se tek neznatno skratilo ako bi se neprestano išlo
prema sjeveru. Sva naseljena područja Shervaneova svijeta ležala su
u uskom pojasu između plamene topline i nepodnošljive hladnoće. U
svakoj od zemalja daleki je sjever predstavljao nedostižno područje,
zapretano ognjevima Trilornea. Na jugu se prostirala velika i sumorna
Zemlja Sjenki, gdje je Trilorne bio samo blijedi disk na obzorju, a
često se uopće nije ni vidio. Sve je ovo Shervane naučio u
djetinjstvu, kad ga još nije obuzimala želja da napusti prostrane
zemlje između planina i mora. Još od praskozorja vremena njegovi
preci i rase prije njih učinili su sve da te zemlje postanu
najpogodnije na cijelom svijetu; ako su i pogriješili, bilo je to
zanemarljivo neznatno. U vrtovima je širilo mirise neobično
cvijeće, a potoci su blago krivudali među stijenama obraslim
mahovinom, da bi zatim nestali u bistrim morskim vodama, koje nisu
remetile plime i oseke. Na prostranim žitnim poljima neprekidno su
šaptale nježne vlati, kao da pokoljenja još neproklijalog sjemena
vode među sobom razgovor nemuštim jezikom. Po prostranim livadama i
ispod drveća troma su stada stoke besciljno tumarala, ispuštajući
nerazumne krike. Tu se, napokon, nalazila i velika kuća, sa svojim
ogromnim sobama i beskrajnim hodnicima, odista veoma prostrana, ali
još ogromnija u svijesti djeteta. U tom je svijetu Shervane provodio
godine, poznavao ga je i volio. Sve što se nalazilo izvan njegovih
granica tada još nije pobuđivalo djećakovu znatiželju. Pa ipak,
Shervaneov svijet nije ležao izvan utjecaja vremena. Ljetine su se
revno skupljale i smještale u velike silose. Trilorne se sporo
kretao svojim ograničenim lukom preko neba, godišnja doba su
sustizala jedno drugo, a Shervaneov um i tijelo su rasli. Zemlja mu
se sada činila znatno manjom: planine su se približile a more je od
velike kuće dijelila samo kratka šetnja. Počeo je učiti o svijetu
u kojem je živio i pripremati se za ulogu koju je morao odigrati u
njegovom oblikovanju. Neke stvari mu je objasnio otac, Sherval, ali
najveći je dio naučio od Graylea, koji je došao preko planina još
dok je živio otac njegova oca, da bi već tri pokoljenja bio skrbnik
Shervaneove porodice. Shervane je volio Graylea premda ga je starac
naučio mnogim stvarima koje mu se nisu dopale. Godine njegovog
dječaštva prolazile su sasvim ugodno sve dok nije kucnuo trenutak
da se otisne u zemlje što su ležale s one strane planina Prije
mnogo vremena njegova je porodica stigla ovamo iz jedne od velikih
istočnih zemalja; u svakom pokoljenju otada najstariji sin krenuo bi
u hodočašće da provede jednu godinu svoje mladosti među rođacima.
Bio je to razborit običaj, jer se s one strane planina još nalazilo
znanje prošlosti i ondje su se mogli sresti i upoznati ljudi iz
drugih zemalja. Posljednjeg proljeća prije odlaska svog sina,
Sherval je pozvao troje svojih slugu i pripremio nekoliko životinja
nalik na konje. Zatim je poveo Shervanea da bi mu pokazao predjele
zemlje koje mladić još nije obišao. Jahali su na zapad prema moru
više dana, sve dok Trilorne nije legao sasvim blizu obzorja. Zatim
su skrenuli na jug, dok su se sjene izdužavale pred njima, da bi se
ponovo uputili na istok tek kad se činilo da su zrake sunca sasvim
izgubile snagu. Nalazili su se već duboko u Zemlji Sjenki, i nije
bilo razborito ići dalje na jug sve do dolaska ljeta. Shervane je
jahao pored oca i znatiželjno gutao očima raznolike predjele, kako
to već rade dječaci kad se prvi put nađu u novoj zemlji. Otac mu
je pričao o tlu, opisivao žitarice koje ovdje mogu uspijevati i
nabrojio one čiji uzgoj nije urodio plodom. Ali Shervaneova je
pažnja bila usmjerena na drugu stranu; njegov je pogled lutao nekuda
preko neplodne Zemlje Sjenki, kao da se pitao dokle se ona prostire
na jug i kakve tajne skriva u sebi. — Oče — upita on napokon —
ako nastaviš ravno na jug, preko cijele Zemlje Sjenki, da li ćeš
stići na drugu stranu svijeta? Otac se nasmijao. — Ljudi već
stoljećima postavljaju to pitanje — reče — ali zbog dvaju
razloga nikada neće saznati odgovor. — Koji su to razlozi? —
Prvi je, dakako, tmina i hladnoća. Čak i ovdje ništa ne može
opstati u zimskim mjesecima. Međutim, postoji nešto još važnije,
ali mislio sam da ti je Grayle već pričao o tome. — Čini mi se
da nije. Ili se bar ne sjećam. Za trenutak Sherval nije odgovorio.
Uspravio se u sedlu i zagledao se prema jugu. — Jednom sam dobro
poznavao ovaj kraj — reče Shervaneu. — Hodi, hoću ti nešto
pokazati. Skrenuli su sa slaze kojom su išli i nekoliko sati su
jahali leđima okrenuti suncu. Zemlja se sada pomalo uspinjala i
Shervane je primijetio da se kreću uz veliku kamenu izbočinu, što
je poput kame stajala zabodena u srcu Zemlje Sjenki. Napokon su došli
do brežuljka koji je bio odveć strm za konje; sjahali su i
prepustili uzde slugama. — Postoji zaobilazni put — reče Sherval
— ali brže ćemo stići ako se ovdje sami popnemo nego ako
obilazimo na konjima. Premda strmo, brdo nije bilo veliko, pa su do
vrha stigli za nekoliko minuta. I ovdje se pružala ista
negostoljubiva divljina, koja kao da je postajala sve tamnija i
nepristupačnija svakim korakom koji ih je udaljavao od Trilornea.
Shervane se okrenuo prema ocu s izrazom čuđenja na licu Sherval je
podigao ruku prema jugu. a zatim pažljivo povukao zamišljenu liniju
duž ruba obzorja. — Nije ga lako uočiti — reče tiho. — Otac
mi ga je pokazao s istoga ovog mjesta mnogo godina prije no što si
se ti rodio. Shervane se zagleda u polutminu. Južno nebo bilo je
gotovo neprozirna mračno i neopazice se stapalo s rubom svijeta. Pa
ipak, pomrčina nije bila potpuna jer se duž obzorja,u dugačkoj
krivulji što je razdvajala zemlju i nebo, ne pripadajući ni jednom
ni drugom, pružala traka još gušće tmine, crne poput noći koju
Shervane nikada nije upoznao. Dugo je netremice gledao u tom smjeru:
možda je to bio neki odsjaj iz budućnosti, koji mu je za trenutak
zaiskrio u duši. Ali taj tamni predio najednom mu se učinio živim
i privlačnim. Kad je najzad skrenuo pogled, postalo mu je jasno da
stvari više nikada neće biti kao nekoć, iako je bio još odviše
mlad da bi jasno razabrao zov što je dopro do njega. I tako je prvi
put u životu Shervane ugledao Zid. U rano proljeće oprostio se od
svog naroda i krenuo s jednim slugom preko planina u velike zemlje
istočnog svijeta. Ondje je sreo ljude s kojima je dijelio iste
pretke i upoznao se s poviješću svoje rase, s umjetnostima
njegovanim još od najdrevnijih vremena i sa znanostima koje su
upravljale životima ljudi. U mjestima gdje je učio sklopio je
prijateljstva s dječacima koji su došli iz zemalja s krajnjeg
istoka: među njima su bila samo nekolicina koje je i kasnije želio
sresti. Jedan je, međutim, ipak odigrao znatno veću ulogu u
njegovom životu nego što je itko tada mogao pretpostaviti.
Brayltonov je otac bio glasoviti arhitekt, ali zaprijetila je
opasnost da mu sin pomrači slavu. Putovao je od zemlje do zemlje,
učeći, promatrajući i postavljajući pitanja. Premda je bio samo
nekoliko godina stariji od Shervanea, njegovo poznavanje svijeta bilo
je nesrazmjerno veće — ili se bar tako činilo mlađem dječaku.
Oni su medu sobom porazdijelili svijet, a zatim ga ponovo sazdali
prema vlastitom nahođenju. Braylton je snatrio o gradovima čije bi
velike avenije i dostojanstvena zdanja zasjenili čak i čudesa
prošlosti, a Shervaneovo zanimanje više je bilo vezano za ljude
koji bi nastanjivali te gradove i za način na koji bi oni
organizirali život. Često su razgovarali o Zidu, koji je Braylton
znao iz legendi svog naroda premda ga nikad osobno nije vidio. Daleko
na jugu od svih zemalja, kako je Shervane naučio, on je ležao kao
velika barijera koja je presijecala Zemlju Sjenki. Do njega se moglo
doći, doduše, uz velike teškoće, samo u kratkom razdoblju ljeta,
ali nije bilo načina da se on premosti niti je itko znao što se
nalazi s druge strane. Kao čitav svijet, koji se nigdje nije
prekidao i dosezao visinu od stotinu ljudi, Zid je okruživao zimsko
more koje je zapljuskivalo obale Zemlje Sjenki. Putnici bi se
zaustavili na tim pustim plažama, do kojih jedva da je dopirala
pokoja iskra topiine Trilorneovih zraka i promatrali tamnu sjenku
Zida što je klizila preko mora. ne mareći za valove u svom
podnožju. A na dalekim obalama drugi putnici gledali bi je kako se
primiče preko oceana i brzo prolazi mimo njih na svom putu oko
svijeta. — Jedan moj ujak — reče Braylton došao je jednom još
kao mladić do Zida. Učinio je to zbog oklade i bilo mu je potrebno
deset dana da stigne. Mislim da ga je uplašio, jer je bio tako
ogroman i hladan. Nije znao reći da li je izrađen od kovine ili
kamena, a kad je viknuo uopće nije čuo odjeka već mu je glas brzo
zamro kao da je Zid upijao zvukove. U mom se narodu vjeruje da je to
kraj svijeta i da s druge strane nema ničega. — Ako je to istina —
uzvrati Shervane neprikosnovenom logikom — ocean bi se izlio preko
ruba prije no što je Zid sagrađen. — Ne, ako ga je Kyron podigao
kad je stvorio svijet. Shervane se nije složio. — Moj narod
vjeruje da je to djelo čovjeka, možda inženjera Prve dinastije,
koji su sagradili tolika čudesa. Ako su odista imali brodove kojima
su mogli stići do Ognjene Zemlje, pa čak i brodove kojima su
letjeli, zacijelo su raspolagali s dovoljno mudrosti da podignu Zid.
Braylton slegnu ramenima. — Vjerojatno su za to imali veoma jak
razlog — reče. — Nikada nećemo saznati odgovor, pa nema razloga
za prepirku. Shervane je odavno spoznao da od običnih ljudi može
očekivati samo strogo praktične savjete. Jedino su se filozofi
bavili pitanjima na koja naizgled nije bilo odgovora: za većinu
ljudi zagonetka Zida, upravo kao i problem samog postojanja, nikad
nije predstavljala razlog za ozbiljnija razmatranja. Na žalost, svi
filozofi koje je sreo iznijeli su mu različite odgovore. Prvi je bio
Grayle, koga je pitao nakon povratka iz Zemlje Sjenki. Starac ga je
mirno pogledao i rekao: — Kako sam čuo, postoji samo jedna stvar
iza Zida. To je ludilo. Zatim je došao Artex, koji je bio toliko
star da je jedva čuo Shervaneovo nervozno pitanje. Pogledao je
dječaka preko trepavica koje su izgledale odveć umorne da bi se
sasvim podigle i odgovorio tek nakon dužeg oklijevanja: — Kyron je
podigao zid trećeg dana stvaranja svijeta, što leži s one strane
otkrit ćemo kad umremo, jer onamo odlaze duše svih mrtvih. Međutim,
Irgan, koji je živio u istom gradu, pružio mu je sasvim drukčije
objašnjenje. — Samo sjećanje može pružiti odgovor na tvoje
pitanje, sine moj. Iza Zida se prostire zemlja u kojoj živimo prije
rođenja. Kome da povjeruje? Činilo se da istinu nitko nije znao:
ako je ona ikada bila poznata, to je bilo prije veoma mnogo vremena.
Premda ova znatiželja nije urodila plodom, Shervane je ipak saznao
mnogo stvari u toku godine učenja. Kad je došlo proljeće, oprostio
se od Brayltona i ostalih prijatelja koje je upoznao za vrijeme svog
kratkog boravka i krenuo starim putem kući. Ponovo je počelo opasno
putovanje kroz veliki prolaz između planina, gdje su se ledeni
zidovi prijeteći nadvijali s neba. Došao je do mjesta na kojem se
put u blagom luku počeo spuštati nadolje k svijetu ljudi, gdje je
bilo topline, gdje je žuborila voda i gdje dah nisu presijecali
naleti hladnog zraka. Odatle, s tog posljednjeg uspona, malo prije
nego što se staza počne spuštati prema dolini, pogled je dopirao
do daleke blistave vodene mase oceana. A ondje, gotovo izgubljenu u
sumaglicama na rubu svijeta, Shervane je ugledao liniju sjenki koja
je označavala njegovu zemlju. Spuštao se dugom kamenitom stazom sve
dok nije došao do mosta koji su ljudi nekad davno podigli preko
vodopada, pošto je prethodni put uništen u potresu. Ali mosta je
nestalo: bujica i lavine ranog proljeća odnijele su jedan od snažnih
stupova, a divna metalna duga ležala je razvaljena u dubini od
tisuću stopa, kupajući se u magli vodenihi kapljica i pjene. Pioći
će ljeto prije nego što put ponovo bude otvoren: kad se tužno
osvrnu oko sebe, Shervaneu je postalo jasno da će proteći i godina
prije nego što ponovo bude vidio svoj dom. Zastao je nekoliko minuta
na posljednjem zavijutku puta, osvrnuvši se još jedanput prema
nedostižnoj zemlji u kojoj se nalazilo sve što je volio. Ali magla
se već sasvim spustila, zatvarajući potpuno vidik. Odlučno se
okrenuo i pošao natrag, sve dok otvorene ravnice nije nestalo a
planine se ponovo nadnijele sa svih strana. Braylton se još nalazio
u gradu kad se Shervane vratio. Bio je iznenađen i zadovoljan što
vidi prijatelja i obojica su ubrzo počeli razmišljati što da rade
u godini što je predstojala. Shervaneovim rođacima, koji su ga
odavno zavoljeli, također je bilo milo šio ga ponovo vide, ali
njihov diskretno izložen prijedlog da i iduću godinu treba da
provede u učenju nije naišao na povoljan prijem. Shervaneov je plan
polako sazrijevao, suočen sa znatnim opiranjima. Čak ni Braylton
nije u početku bio oduševljen, i valjalo je upotrijebiti mnogo
argumenata kako bi on najzad pristao na suradnju. Nakon toga bilo je
samo pitanje vremena kad će svoj pristanak dati i ostali čije je
mišljenje bilo važno. Već se približavalo ljeto kad su dva
mladića krenula u Brayltonovu zemlju. Brzo su jahali jer je
putovanje bilo dugo i moralo se okončati prije no što se Trilorne
počne spuštati k zimskim mjesecima. Kad su došli do predjela koje
je Braylton poznavao i stigli napokon u njegov dom, odmah su počeli
ostvarivati svoj plan, koji je u početku nailazio samo na
odmahivanje glavama. Ali odgovor je na kraju ipak bio pozitivan i oni
su se ubrzo obreli usred Zemlje Sjenki; ne dugo potom Shervane je
drugi put u životu ugledao Zad. Nije se činio odviše udaljen kad
su ga prvi put spazili, zaustavivši se na rubu neke turobne i puste
ravnice. Pa ipak, čekalo ih je još beskrajno jahanje prije nego što
je Zid zbilja počeo izgledati bliži — a onda su shvatili koliko
su, zapravo, bili blizu, jer se njegova udaljenost nije mogla
prosuditi sve dok se sasvim ne stigne do njega. Kad je Shervane
podigao pogled prema čudesnoj, poput ebanovine crnoj ploči koja mu
je toliko zaokupljala um, činilo se kao da se ona nadnosi nad njim i
da će ga svakog trenutka zdrobiti pod svojom ogromnom težinom. S
naporom je odvojio pogled od hipnotičkog prizora i prišao bliže da
bi ispitao materijal od kojeg je Zid napravljen. Kao što mu je
Braylton rekao, kad ga je dodirnuo rukom osjetio je kako je hladan —
znatno hladniji nego što bi smio biti čak i u ovoj zemlji do koje
sunce gotovo da nije dopirale Nije izgledao ni tvrd ni mekan; bilo je
teško objasniti dojam koji je obuzeo Shervanea kad je rukom dotakao
neobičnu materiju. Mladić je imao dojam kako ga nešto sprečava da
ostvari pun dodir s površinom, pa ipak. Između Zida i njegovih
prstiju kao da nije bilo prostora kad bi ga pritisnuo. Najčudnija je
od svega bila mukla tišina o kojoj je govorio Brayltonov ujak: svaka
bi riječ zamrla i svaki zvuk bi se prigušio neprirodnom mekoćom.
Braylton je izvadio nekoliko oruđa i uređaja iz torbi na konjima i
počeo ispitivati površinu Zida. Ubrzo je otkrio da ga ni bušilicom
ni sjekačem ne može ni najmanje zagrepsti, a onda mu na um iznenada
pade misao do koje je Shervane već bio došao: ne samo da se Zid
nije mogao ošietiti, već je bio sasvim nepristupačan. Napokon, s
grimasom na licu, uzeo je metalno ravnalo i prislonio njegov rub uza
Zid. Dok je Shervane držao ogledalo što je bacalo slabašno
Trilorneovo svjetlo duž linije dodira, Braylton je s druge strane
promatrao ravnalo. Bilo je kao što je i mislio: između dviju
površina provlačila se veoma tanka traka svjetla. Braylton
zamišljeno pogleda prijatelja. — Shervane — reče — mislim da
Zid nije izrađen ni od jedne nama poznate tvari. — Možda su točne
legende koje kažu da on uopće nikad i nije izgrađen već postoji u
ovom obliku u kojem ga mi sada vidimo — 1 ja tako mislim — reče
Braylton. — Inženjeri Prve dinastije posjedovali su takve moći. U
mojoj zemlji postoji nekoliko veoma starih zdanja, koja kao da su
napravljena jednom jedinom operacijom i to od tvari na koju vrijeme
uopće ne djeluje. Kad bi ta zdanja bila crna a ne obojena, veoma bi
nalikovala na materijal od kojeg je napravljen Zid. Odložio je
neupotrebljiva oruđa i počeo pripremati jednostavan ručni
teodolit. — Ako već ne mogu ništa drugo uraditi — reče on
osmjehnuvši se kiselo — utvrdit će bar koliko je Zid visok. Kad
su se okrenuli da još jednom pogledaju na Zid, Shervane se upitao da
li će ga još ikada vidjeti. Nije mogao ništa više naučiti:
nerazuman san da će jednoga dana možda otkrin njegovu tajnu nije
više imao nikakvog smisla. Uostalom, tko zna je li tajne uopće
bilo: možda se s one strane Zida Zemlja Sjenki pružala i dalje
preko prijevoja globusa sve dok se ponovo nije srela s istom
zaprekom. U svakom slučaju, to je bilo najvjerojatnije. Ali ako je
doista tako, zbog čega je onda Zid uopće podignut i koji ga je to
rod podigao? Gotovo ljutitim naporom volje odagnao je od sebe te
misli i potjerao konja prema svjetlu Trilornea; na um mu je pala
misao o budućnosti u kojoj Zid za njega neće igrati ništa važniju
ulogu nego u životu ostalih ljudi. I tako su prošle dvije godine
prije nego što se Shervane mogao vratiti kući. Za to vrijeme,
posebno ako je netko mlad, mnogo se toga zaboravi; čak i stvari
bliže srcu izgube oštrinu i jasnoću, pa ih je ponekad vrlo tešo
prizvati iz sjećanja. Kad je Shervane iza sebe ostavio posljednja
podnožja planina i ponovo se obreo u zemlji svog djetinjstva, radost
zbog povratka kući bila je pomiješana s osjećajem tuge. Zaboravio
je mnoge stvari za koje je vjerovao da će uvijek pamtiti. Vijest o
njegovom povratku stigla je prije njega i on je ubrzo u daljini
ugledao niz konja kako galopiraju putem. Pohitao im je u susret,
pitajući se da li je Sherval izjahao da ga dočeka; bio je pomalo
razočaran kad je opazio da Grayle predvodi povorku. Shervane se
zaustavio kad je starac dojahao do njegova konja. Grayle stavi ruku
na njegovo rame, ali je za trenutak bez riječi okrenuo glavu. Istog
trenutka Shervane je shvatio da je bujica od prošle godine odnijela
sa sobom znatno više od drvenog mosta; snažan grom srušio mu je
dom do temelja. Znatno prije predviđenog vremena sve Shervalove
zemlje prešle su u vlasništvo njegovog sina. I ne samo to: u
trenutku kad se smrtonosni plamen spustio s neba, čitava obitelj
bila je okupljena u kući na godišnjoj svečanosti. Za samo djelić
vremena sve između planina i mora prešlo je u njegovo vlasništvo.
On je postao najbogatiji čovjek kojeg je njegova zemlja poznavala
pokoljenjima; pa ipak, on bi sve to dao samo kada bi mogao još
jednom vidjeti blage sive oči svog oca, koje su se zauvijek
zaklopile. Trilorne se podigao i spustio mnogo puta na nebu otkako se
Shervane oprostio od svog djetinjstva na putu pred planinama. Zemlja
je bila neobično plodna proteklih godina i vrijednost posjeda koji
su tako iznenada prešli u njegove ruke neprekidno se povećavala.
Upravljao je njima kako valja, što mu je ponovo omogućilo da se
posveti snovima. Štoviše, raspolagao je sredstvima kojima su se
snovi mogli ostvariti. S druge strane planine često su stizale priče
o djelima koja Braylton stvara na istoku; iako se dva prijatelja nisu
vidjela još od mladosti redovno su razmjenjivali poruke. Braylton je
ostvario svoje ambicije: ne samo što je projektirao dvije najveće
zgrade koje su podignute još od drevnih dana, već je napravio plan
za novi grad, koji se ipak neće moći cijeli sagraditi za njegova
života. Čuvši o tim pothvatima, Shervane se sjetio stremljenja u
svojoj mladosti i sjećanje što je prohujalo kroz minule godine
vratilo se do onog dana kad su njih dvojica stajali pred
veličanstvenošću Zida. Dugo je tjerao ove misli od sebe, bojeći
se ponovo oživjeti stari zov na koji nije mogao odgovoriti. Ali
napakon je donio odluku i napisao pismo Brayltonu — jer, čemu bi
služili bogatstvo i moć ako ne ostvarivanju snova Shervane je bio
strpljiv, pitajući se da li je Braylton zaboravio na prošlost u
toku svih ovih godina koje su ga učinile slavnim. Nije morao dugo
čekati. Braylton je, doduše, bio spriječen i nije odmah mogao doći
jer je morao završiti veliki posao, ali čim to bude obavio, gotovo
odmah će posjetiti prijatelja. Shervane mu je dobacio izazov
dostojan njegova talenta — izazov koji bi mu, ako ga prihvati,
donio znatno više zadovoljstva nego sve ono što je do sada uradio.
Stigao je u početku slijedećeg ljeta, a Shervane ga je dočekao na
putu ispod mosta. Kad su se rastali, bili su još dječaci, a sada su
se već nalazili blizu sredovječnosti; pa ipak, kad su se
pozdravili, činilo se kao da ljeta uopće nisu prošla i obojica su
se u sebi potajno radovali zato što je Vrijeme ostavilo tako malo
traga na njima. Proveli su mnogo dana u razgovorima, razmatrajući
planove koje je Braylton pripremio. Posao je bio velik i bit će
potrebno mnogo godina da se privrede kraju, ali mogao se izvesti uz
Shervaneovo bogatstvo. Prije no što je dao svoj konačni pristanak,
poveo je prijatelja da ga upozna sa Grayleom. Starac je već nekoliko
godina živio u nekoj maloj kući sudjelovao u životu velikog
imanja, ali je uvijek imao spreman savjet kad bi se pojavila potreba
— savjet koji je bez iznimke bio mudar. Grayle je znao zbog čega
je Braylton došao u ovu zemlju i nije pokazao da je iznenađen kad
je arhitekt odmotao pred njim svoje skice. Najveći crtež prikazivao
je okomitu projekciju Zida s velikim stubama što su se uspinjale uz
njegov rub iz ravnice u podnožju. Na Šest podjednako udaljenih
mjesta blago ukošena rampa prelazila je u prostrane platforme, od
kojih se posljednja nalazila na sasvim maloj udaljenosti od vrha
Zida. Odvajajući se postranično od stubišta cijelom dužinom, bilo
je ondje mnogo letećih podupirača, koji su se Grayleovu oku činili
krhkim i nepogodnim za posao koji je trebalo da obave. A onda je
shvatio da će velikim dijelom ogromna rampa sama sebe podupirati,
jer se će s jedne strane naslanjati neposredno na Zid. U tišini je
nekoliko trenutaka promatrao crtež, a onda je tiho primijetio: —
Oduvijek si bio samosvojan, Shervane. Morao sam pretpostavititi da će
se ovo napokon dogoditi. — Misliš li da je ideja dobra? — upita
Shervane. Nikad se nije usprotivio starčevom savjetu, a sada mu je
možda bio potrebniji nego ikada prije. Kao i obično, Grayle je bez
okolišanja prešao na stvar. — Koliko će to stajati? — upitao
je. Braylton mu je odgovorio, a onda je za trenutak zavladala mukla
tišina. — U cijenu je uključeno — dodade arhitekt žurno
izgrađivanje solidnog puta kroz Zemlju Sjenki i podizanje maloga
grada za radnike. Same stube bit će izgrađene od oko milijun
istovrsnih blokova, koji se mogu spajati zajedno tako da obrazuju
stabilnu strukturu. Nadam se da ćemo ih moći izliti iz minerala
kojih ima u izobilju u Zemlji Sjenki. Za trenutak mu se oteo uzdah. —
Možda je trebalo da stube sagradimo od metalnih tračnica i skela,
ali to bi stajalo znatno više jer bi se sav materijal morao
prenositi preko planina. Grayle se zagledao u pojedinosti crteža.
Zašto ste zastali pod samim vrhom? — upitao je. Braylton je
pogledao u Shervanea, koji je odgovorio s izvjesnim osjećajem
nelagodnost — Ja ću biti jedini koji će se popeti do kraja —
uzvratio je. — Do najviše platforme stizat će se posebnom
dizalicom. Gore nas možda čeka opasnost: zato je najbolje da ja
idem sam. To nije bio jedini razlog, ali je u svakom slučaju bio
dobar. S one strane Zida, tako je Grayle jednom rekao, leži ludilo.
Ako je to točno, nitko se drugi ne mora suočiti s njim. Grayle je
ponovno progovorio svojim tihim, sanjivim glasom: — U tom slučaju
ono što si naumio nije ni dobro ni loše jer se tiče samo tebe. Ako
je Zid podignut da nešto ukloni od našeg svijeta, i dalje će biti
neprolazan s druge strane. Braylton klimnu glavom. — Pomišljali
smo i na to — reče s prizvukom ponosa u glasu. — Ako se pojavi
potreba, rampa se u sekundi može uništiti jer su na ključnim
mjestima postavljene eksplozivne glave. — To je dobro — uzvrati
starac. — Premda ja ne vjerujem u priče, nije loše biti pripravan
na sve. Nadam se da ću još biti ovdje kad posao bude okončan. A
sada ću pokušati da se sjetim što sam čuo o Zidu dok sam bio u
istim godinama kao i ti kad si me prvi put pitao za nj. Prije dolaska
zime utvrđen je put do Zida i udareni su temelji privremenoga grada.
Pretežan dio materijala koji je bio potreban Brayltonu lako se mogao
naći jer je Zemlja Sjenki bila bogata mineralima. On je također
pažljivo ispitao Zid i odabro mjesto za stube. Kad se Trilorne počeo
spuštati ispod obzorja, Braylton je bio posve zadovoljan obavljenim
poslom. Prije slijedećeg ljeta izliveni su prvi od mnoštva
betonskih blokova; Braylton ih je uspješno ispitao, a do slijedeće
zime izliveno je još nekoliko tisuća i ugrađeno u temelje
konstrukcije. Ostavivši povjerljivog pomoćnika da nadgleda dalji
tok posla, Braylton se napokon mogao vratiti prekinutom radu. Kad
bude izrađeno dovoljno blokova, on će ponovo biti tu da nadzire
gradnju, ali do tada njegova prisutnost nije bila neophodna. Dva ili
tri puta u toku svake godine Shervane bi odjahao do Zida i promatrao
kako tisuće i tisuće blokova prerastaju u veliku piramidu; Četiri
godine kasnije s njim je došao i Braylton. Iz niza u niz kamene su
opeke rasle prema vrhu Zida, a vitki nosači širili su se u okolni
prostor. Stubište se u početku podizalo sporo, ali kako se vrh
približavao, rast je postajao sve brži. Po cijelu trećinu svake
godine posao je morao biti obustavljen; bili su to dugi zimski
mjeseci, kad bi Shervane stajao na rubu Zemlje Sjenki i slušao oluje
što su bjesnjele u daljini punoj akustične tmine. Ali Braylton je
bio majstor svog posla i svakog proljeća gradnja se nesmetano
nastavljala kao da se sprema nadživjeti i sam Zid. Posljednje su
opeke postavljene sedam godina nakon početka radova. Stojeći na
udaljenosti od pola milje, kako bi mogao jednim pogledom obuhvatiti
cijelu gradnju, Shervaneu je palo na um kako je cijelo ovo divovsko
zdanje rezultat nekoliko skica koje mu je Braylton pokazao prije
mnogo godina; tog trenutka prvi put je shvatio osjećaj koji se javi
u duši umjetnika kad njegovi snovi postanu stvarnost. Sjetio se i
onoga dana kada je. još kao dječak uz oca, prvi put ugledao Zid u
daljini spram turobnog neba Zemlje Sjenki.Oko najviše platforme
postojala je zaštitna ograda, ali Shervane se nije približavao
rubu. Zemlja se nalazila na neugodnoj udaljenosti i on je pokušao da
ne misli na visinu, pomažući Brayltonu i radnicima da pripreme
jednostavnu dizalicu koja će ga ponijeti posljednjih dvadeset stopa.
Kada je sve bilo spremno, on je ušao u stroj i okrenuo se posljednji
put prema prijateljima, nastojeći da ima što staloženiji izraz
lica. — Bit ću odsutan samo nekoliko minuta — reče odlučnim
glasom. — Što god pronašao, odmah ću se vratiti. Ni u snu nije
mogao pomisliti kako mali izbor ima. * * * Grayle je bio već gotovo
slijep i sigurno neće doživjeti slijedeće proljeće. Ali odmah je
prepoznao bat koraka koji se približavao i pozdravio je Brayltona po
imenu prije no što je posjetitelj stigao progovoriti. — Drago mi
je što si došao — reče. — Razmišljao sam o svemu što si mi
rekao, i čini mi se da napokon znam istinu. Možda si je i sam već
pogodio? — Nisam— reče Braylton. — Nisam se čak usudio ni
misliti na to. Na starčevim usnama zaigra osmijeh. — Zašto bi se
trebalo bojati nečega samo zato što je neobično? Zid je čudesan,
da, ali nema ničega strašnog u tome, posebno ne za onoga tko odluči
da se bez ustezanja suoči s njegovom tajnom. — Kad sam bio dječak,
Brayltone, moj stari učitelj rekao mi je da vrijeme nikada ne može
uništiti istinu. Ono je jedino u stanju prikriti je u legende. Bio
je u pravu. Od svih priča koje su se sakupile oko Zida sada mogu
izabrati one koje čine dio povijesti. — Veoma davno, Brayltone,
kad se Prva dinastija nalazila na vrhuncu, Trilorne je bio znatno
topliji nego sada, a Zemlja Sjenki bila je plodna i naseljena... kao
što će jednom možda biti Ognjena Zemlja kada Trilorneov sjaj
sasvim oslabi. Ljudi su mogli ići na jug koliko su to željeli jer
nije bilo Zida koji bi im preprečio put. Mnogi su to odista i
učinili u potrazi za novim zemljama koje bi nastanili. Ono što se
dogodilo Shervaneu, dogodilo se i njima, i to je vjerojatno
poremetilo mnoge umove, tako da su znanstvenici Prve dinastije
napokon podigli Zid kako bi spriječili da se ludilo dalje širi.
Iako ja ne vjerujem da je to istina, legende kažu da je Zid podignut
za samo jedan dan, bez ikakvog rada, iz jednog oblaka koji je
okruživao svijet. Za trenutak je starac utonu u misli i Braylton ga
nije prekidao. U sjećanju se vratio daleko u prošlost i pokušao
predočiti sebi ovaj svijet kao savršeni globus što plovi svemirom
dok Preci postavljaju traku pomrčine oko polutara. Iako je ova slika
bila pogrešna u najvažnijoj pojedinosti, ona nikada neće sasvim
izblijedjeti u njegovom umu. Dok su posljednje stope Zida polako
promicale pored njegovih očiju, Shervane je morao prikupili svu
hrabrost kako ne bi naredio da ga spuste. Najednom se sjetio užasnih
priča koje je nekad uz podsmijeh odbacio jer je poticao od roda koji
gotovo da i nije opterećivalo praznovjerje. Ali što ako se ipak
pokaže da su točne te priče: možda je Zid odista podignut da bi
spriječio svijet od susreta s nečim užasnim? Pokušao je odagnati
te misli, što mu je pošlo za rukom kad je stigao do vrha Zida.
Najprije se nije razabrao u slici koja mu je dopirala do očiju: a
onda je shvatio da gleda preko jednolične crne zaravni čiju
ogromnost nije mogao procijeniti. Mala se platforma zaustavila i on
pomisli krajičkom svijesti kako su Brayltonovi proračuni bili
savršeno precizni. A onda, uputivši posljednje umirujuće riječi
skupini koja je nepomično čekala dolje, on zakorači na Zid i krene
ravno naprijed. U početku se činilo da je ravnica pred njim
beskrajna, jer uopće nije mogao uočiti gdje se ona spaja s nebom.
Ali nepokolebljivo je išao naprijed, leđima okrenut Trilorneu. Bilo
bi dobro da je mogao iskoristiti vlastitu sjenku kao vodiča, ali ona
se sasvim utapala u gustu tminu ispod njegovih nogu. Nešto nije bilo
kako treba: sa svakim korakom naprijed postajalo je sve tamnije.
Zbunjen, on se okrenuo nazad i primijetio da je Trilorneov disk sada
postao blijed i mračniji, kao kada bi ga promatrao kroz zatamnjeno
staklo. A onda je, u rastućoj plimi straha, shvatio da to nije bila
ni jedina ni najvažnija promjena. Trilorne je postao znatno manji od
sunca koje je poznavao cijelog svog života. Ljutito je odmahnuo
glavom kao da prkosi nekome. Ovo je bilo ludo: vjerojatno mu se samo
priviđa. Odista, sve je postalo tako suprotno pređašnjem iskustvu
da je on najednom prestao osjećati strah: nastavio je odlučno
naprijed, bacivši još samo jedan pogled na sunce iza sebe. Kad se
Trilorne sažeo u točku, a tama spustila svuda oko njega, pomislio
je kako bi trebalo da odustane od daljeg napredovanja. Razboritiji
čovjek bi se tu zacijelo vratio. Shervaneu je odjednom pala na um
tjeskobna pomisao kako se izgubio u ovom vječnom sumraku između
zemlje i neba i kako nije u stanju pronaći put što vodi u
sigurnost. A onda se sjetio da neće biti u zbiljskoj opasnosti sve
dok uopće bude vidio Trilorne. Pomalo neodlučno nastavio je put,
često se osvrćući unazad k slabašnom izvoru svjetla koji mu je
bio jedini vodič. Samog Trilornea je nestalo, ali je još mutan sjaj
na nebu označavao mjesto gdje se sunce nalazilo. A onda mu najednom
više nije bila potrebna njegova pomoć jer se daleko pred njim na
nebu pojavilo drugo svjetlo. U početku je izgledalo kao slabašan
plamičak, a kada se uvjerio da ga zaista vidi, Trilornea je već
sasvim nestalo. Ali sada se osjećao znatno sigurnije dok je koračao
naprijed, novo svjetlo je polako potiskivalo i suzbijalo njegov
strah. Kad je shvatio da se odista približava novom suncu, i kada je
bez sumnje mogao zaključiti kako se ono sve više širi upravo kao
što se do maloprije Trilorne sažimao, potisnuo je svu zapanjenost i
zbunjenost duboko u ponor uma. Samo je promatrao i pamtio: kasnije će
biti vremena da se razabere u svim ovim čudesima. Uostalom, nije
bilo sasvim nezamislivo da njegov svijet ima dva sunca, od kojih
svako sja s po jedne strane. A onda je napokon, sasvim slabašnu u
gustoj magli ugledao liniju crnu poput ebanovine koja je označavala
drugu ivicu Zida. Uskoro će biti prvi čovjek u mnogo tisuća
godina, možda cijeloj vječnosti, koji će ugledati zemlje što ih
je ta zapreka razdvajala od njegovog svijeta. Da li će one biti kao
njegove i da li će tamo zateći ljude koje će s radošću
pozdraviti? Ali da će ga oni čekati, i to na takav način, ni u snu
nije mogao zamisliti. —***— Grayle pruži ruku prema ormariću
pored sebe i podiže veliki smotak papira koji je ondje ležao.
Braylton ga je promatrao u tišini, i starac nastavi. — Koliko smo
samo puta slušali pretpostavke o veličini Univerzuma i o tome kako
on možda uopće nema granica! Nismo u stanju predočiti sebi kraj
prostora, pa ipak, naši umovi se opiru ideji o beskraju. Neki
filozofi smatraju da je svemir ograničen posebnom krivuljom u višim
dimenzijama. Pretpostavljam da su ti poznate te teorije. Možda je to
točno za druge univerzume, ako uopće postoje, ali što se našeg
tiče odgovor je znatno složeniji. — Duž linije Zida, Brayltone,
istovremeno se nalazi i ne nalazi kraj našeg svijeta. Nije bilo
granice ni bilo čega što bi spriječilo ljude da idu naprijed prije
no što je Zid podignut. Sam Zid je prepreka koju je čovjek napravio
i sasvim je u skladu sa svojstvima svijeta u kojem se nalazi. Ta
svojstva su oduvijek postojala i Zid im ništa nije dodao. Podigao je
papir prema Brayitonu i polako ga zamotao. — Ovo je — reče —
običan smotak papira. Dakako, on ima dvije strane. Možeš li
zamisliti takav koji bi imao samo jednu? Braylton zbunjeno pogleda
starca. — Pa to je nemoguće . .. smiješno! — Misliš? — upita
Grayle blago. Ponovo je posegao prema ormariću i počeo tražiti
nešto u njemu. Napokon je izvukao dugu, savitljivu traku papira i
pogledao umornim očima Brayltona koji je čekao u tišini. — Mi
nismo u stanju mjeriti se s mudrošću Prve dinastije, ali ono što
se njihovim umovima činilo neposredno i očigledno, mi možemo
shvatiti po analogiji. Ovaj jednostavan trik, koji izgleda tako
trivijalno, možda će ti pomoći da shvatiš istinu. Prevukao je
prstima duž papirnate trake, a zatim spojio dva kraja i dobio kružni
oblik. — Ovo je nešto što ti je dobro poznato: odsječak valjka.
Mogu prevući prstima i po unutrašnjoj i po vanjskoj strani. Dvije
površine potpuno su odvojene. Može se priječi s jedne na drugu
samo ako se prođe kroz papir. Da li se slažeš? — Svakako —
reče Braylton i dalje zbunjen. — Ali što time hoćete reći? —
Ništa — reče Grayle. — Promatraj sada dobro... —***—
Shervaneu je palo na um da je ovo sunce Trilorneov blizanac. Tama se
sama potpuno podigla i on više nije imao onaj čudan osjećaj, koji
čak nije ni pokušao shvatiti, kako hoda preko beskrajne ravnice.
Sada je išao polako jer nije želio prenaglo stići do ponora od
kojeg ga je hvatala vrtoglavica. Ubrzo je ugledao i udaljeno obzorje
niskih brežuljaka, pustih i beživotnih poput onih koje je ostavio
iza sebe. To ga nije odveć razočaralo jer je bio svjestan da na
prvi pogled ni njegov svijet ne bi bio ništa privlačniji. I tako je
koračao i dalje: a kad mu se nedugo potom ledena ruka stegia oko
srca, on nije zastao kao što bi to učinio netko ne tako hrabar. Ne
zbunjujući se, promatrao je kako se pred njima pomalja zapanjujuće
poznat predio, sve dok nije ugledao ravnicu odakle je započeo put, a
zatim i same stube i napokon brižnog Brayltona koji ga je čekao.
Grayle je ponovo spojio dva kraja papirnate trake, ali ovaj put ju je
prethodno na jednom mjestu savio; pružio je novo obilježje
Brayltonu. — Prevuci sada prstom po površini — rekao je tiho.
Braylton to nije učinio: shvatio je što je starac imao na umu. —
Razumijem — reče. — Više ne postoje dvije odvojene površine.
Sada oblikuju jedinstvenu i neprekidnu ravninu..... . površinu samo
s jednom stranom... nešto što se na prvi pogled čini apsolutno
nemoguće. — Da — odgovori Grayle veoma polako. — Znao sam da
ćeš shvatiti. Jednostrana površina! Sada ti je sigurno jasno zbog
čega je ovaj simbol savijene trake tako čest u drevnim religijama,
iako se njegovo pravo značenje sasvim izgubilo. Dakako, posrijedi je
samo gruba i jednostavna analogija. Primjer u dvije dimenzije onoga
što postoji samo u tri. Ali to je najviše što naši umovi mogu da
bi se približili istini. Zavladala je duga, napeta tišina. Onda je
Grayle duboko uzdahnuo i okrenuo se prema Brayltonu kao da ga je još
mogao vidjeti.-- Zašto si se vratio prije Shervanea? — upitao je,
iako je vrlo dobro znao odgovor. — Morali smo to učiniti — reče
Braylton tužno — ali ja nisam bio u stanju gledati svoje djelo
uništeno. Grayle blago klimnu glavom. — Shvaćam — reče. * * *
Shervane je prešao pogledom duž velikog niza stuba uz koje se nitko
vise neće popeti. Nije mu bilo žao: izborio se za ono što nikome
više neće poći za rukom poslije njega. Jedinu moguću pobjedu
izborio je samo on. Lagano je podigao ruku i dao znak. Zid je upio
odjek eksplozije, a apsorbirao je i sve ostale zvukove, ali usporena
dostojanstvenost kojom se snažna konstrukcija divovskog zdanja
rasprskavala i padala prema tlu izazvala je prizor koji mu se do
kraja života neće izbrisati iz sjećanja. Za trenutak pojavila mu
se iznenada, neizreciva vizija jednih drugih stuba koje u ovom istom
trenutku neki drugi Shervane promatra kako se ruše na isti način s
druge strane Zida. Pa ipak, shvatio je da je to bila samo
nekontrolirana igra mašte: jer, nitko nije znao bolje od njega da
Zid uopće nema druge strane...
Nema komentara:
Objavi komentar