Danny je odlutao od kuće svojih roditelja što se nalazila na plaži. U sjenovitom kutku našao je malu zelenu spodobu kako sjedi.
— Zdravo — reče mala zelena spodoba. — Kako se zoveš?
— Danny. Ali ne mogu s tobom razgovarati. Mama mi je
rekla da nikada ne pričam s obojenim ljudima.
— Ja nisam obojen. Ja sam zelen.
— Zeleno je boja.
— Nije!
— Je!
Malo su se rvali i kako je zeleni dječak bio jači, Danny je morao priznati da zeleno nije boja. Pošto je povratio dah, Danny ga upita je li on Marsijanac.
— Ne — ja sam samo dječak. Ali ako želiš znati odakle dolazim: ja sam s Deneba.
— Oh! A kako to da si zelen?
— Još nisam sazrio, glupane. Obojica se nasmijaše šali.
— Ali zbilja, kako to da si zelen?
— Kako to da si ti ružičast?
— Moj tata je ružičast. I moja mama.
— Moj tata je zelen. Ne želi da razgovaram s ružičastim ljudima. Kaže da su to divljaci.
— Što radiš ovdje?
— Došao sam s tatom i mamom. Mi smo turisti.
— I mi.
Prestali su pričati jer im je nad glavom preletio mlažnjak. Zeleni se dječak rastuži.
— Mrzim ovo mjesto. Želio sam otići na farmu glufera. On se prevrne na trbuh i počne čupkati travu.
— A ja sam bio u Disneylandu — pohvali se Danny.
— Zbilja? Blago tebi! — Kako izgleda?
— Pa... imaju Zemlju sutrašnjice. Tamo vidiš kakva je budućnost...
— A, vidio sam ja budućnost. Nije osobita.
— Moj tata veli da nema budućnosti u poslovima s povrćem. On ima tri dućana!
— Koliko zarađuje?
— Milijun dolara, mislim. A tvoj tata?
— Još više. A ima i Golden Gate most.
— Nema!
— Ima!
— Dokaži! — reče Danny lukavo. Nije se više htio tući s njim.
— Kupio ga je jučer. Sreo je na ulici čovjeka koji mu ga je prodao za milijun dolara. Uzet ćemo ga kad budemo odlazili. Znači, zeleni dječak je mislio da je pametan! No, Danny je imao još jedan trik.
— Zašto slon nosi crvene tenisice?
— Što je to slon?
— To je životinja veća od kuće.
— Oh! Misliš na glufera. Prošlog sam ljeta bio na farmi glufera. Na jednom sam i jahao.
— Nije te bilo strah?
— Ne. Bio je to pitomi glufer. A da me je i bacio, moj bi ga tata rastrgao na komadiće i prožderao.
— I moj — reče Danny. — Moj je tata bio u marincima i ima istetovirane ruke!
— I moj tata.
Ali Danny je osjetio da laže.
— Zašto imaš te smiješne mrkve na glavi? — upita Danny.
— Nisu to mrkve, glupane. To su osjetila za mrak. Danny radoznalo uhvati jedno od krhkih ticala.
— Hej! Pusti me! To boli!
— Ha-ha! Misliš da si pametan, je li?
— Pusti me!
— Ne, dok ne priznaš da je zeleno boja.
— Molim te!
Odjednom se ticalo odvoji. Danny počne njime gurkati zelenog dječaka.
— Joj, vrati mi ga. Nemoj!
— Tra-la-la!
— Vrati mu ga — reče čvrst, ljutit glas i velika, zelena ruka uhvati Dannyja za rame.
— Tata, uzeo je moje osjetilo i tukao me njime!
Zeleni se dječak rasplakao, takav je cendronja bio. Veliki zeleni čovjek bio je ljutit.
— Ostavim te samo na minutu da bih spremio Golden Gate most, a ti se odmah uspiješ uvaliti u neprilike. Nisam li ti rekao da se držiš podalje od urođenika?
Tada se okrene Dannyju.
— A ti, mali gade, vrati mu osjetilo.
On grubo strese Dannyja.
— Nisam ga htio slomiti. Samo sam ga dotaknuo i ono je otpalo.
On vrati osjetilo zelenom dječaku, a ovaj ga naslini na jednom kraju i vrati ga na mjesto.
— Žao mi je — promrmlja Danny.
— Mladi divljak! — zareža otac zelenog dječaka, rastrga Dannyja na komadiće i proždere ga.

Thomas M. Disch, John T. Sladek